Važnost zdrave sredine i podrške okoline za razvoj malog sportiste

Kada posmatramo djecu koja se bave sportom, često nam prvo za oko zapadnu njihova brzina, spretnost, talenat ili sposobnost da se izdvoje među vršnjacima. Već u najranijem uzrastu počinjemo prepoznavati one za koje vjerujemo da imaju potencijal, govorimo o njihovim mogućnostima i pokušavamo predvidjeti koliko daleko mogu stići. Međutim, u toj želji da prepoznamo budućeg sportistu ponekad zaboravimo posmatrati dijete koje stoji iza tog talenta.

Sportski razvoj nikada nije samo pitanje fizičkih predispozicija, kvaliteta treninga ili broja sati provedenih na terenu. On je mnogo složeniji proces u kojem važnu ulogu imaju emocionalna stabilnost, samopouzdanje, osjećaj pripadnosti i odnosi koje dijete gradi s ljudima oko sebe. Upravo ti odnosi često određuju na koji će način dijete doživljavati sport, koliko će vjerovati u sebe i kako će se nositi s izazovima koji ga očekuju.

Za dijete je sportski teren mnogo više od prostora za trening. To je mjesto na kojem prvi put doživljava ozbiljnije uspjehe i neuspjehe, susreće se s poređenjem, prihvatanjem, odbijanjem, autoritetom i odgovornošću. Način na koji odrasli reagiraju u tim situacijama može ostaviti mnogo dublji trag nego što se na prvi pogled čini.

Dijete koje nakon pogreške dobije podršku neće nužno postati bolji sportista preko noći, ali će vjerovatnije razviti hrabrost da ponovo pokuša. S druge strane, dijete koje svaku grešku doživljava kao razlog za kritiku može početi igrati oprezno, izbjegavati odgovornost i postepeno gubiti spontanost koja je prirodna za njegov uzrast.

Upravo tu dolazimo do jednog od najvažnijih pitanja u radu s mladim sportistima: stvaramo li okruženje u kojem se djeca razvijaju ili okruženje u kojem se prvenstveno trude ispuniti očekivanja odraslih?

Porodica je prvi prostor u kojem dijete gradi sliku o sebi. Roditeljska podrška ima izuzetnu vrijednost, ali ona ne podrazumijeva samo prisustvo na utakmicama, finansiranje treninga ili organizovanje svakodnevnih obaveza. Mnogo je važnije kako dijete doživljava tu podršku.

Ako dijete osjeća da roditeljsko zadovoljstvo zavisi od njegovog rezultata, sport s vremenom može postati izvor pritiska umjesto zadovoljstva. Čak i kada roditelji nemaju namjeru stvarati takav osjećaj, njihove reakcije nakon utakmica, komentari o drugim igračima ili stalno isticanje grešaka mogu oblikovati djetetov odnos prema vlastitim sposobnostima.

Nekada je dovoljno da roditelj nakon loše utakmice ne postavlja mnogo pitanja. Da bude prisutan, da sasluša i pokaže djetetu da jedan rezultat ne mijenja način na koji ga doživljava.

Djeci je potrebna sigurnost da su prihvaćena i onda kada nisu najbolja.

Sličnu odgovornost imaju i treneri. U sportskom odrastanju trener često predstavlja važan autoritet, a njegove riječi i postupci mogu snažno utjecati na razvoj samopouzdanja. Posebno u mlađim uzrastima, kada djeca još uvijek uče razumjeti vlastite emocije, procjenjivati svoje sposobnosti i prihvatati kritiku.

Kvalitetan trener mora znati mnogo više od toga kako organizovati trening ili pripremiti ekipu za takmičenje. Mora razumjeti da djeca ne sazrijevaju jednakom brzinom, da nemaju iste emocionalne potrebe i da ono što motiviše jedno dijete kod drugog može izazvati nesigurnost.

Neko dijete će na jasnu i direktnu kritiku reagovati dodatnim angažmanom, dok će se drugo povući. Neko će vrlo rano pokazati izražene fizičke sposobnosti, dok će drugo svoj potencijal razviti tek nekoliko godina kasnije. Zbog toga je posebno važno da trenutna sportska uspješnost ne postane jedino mjerilo vrijednosti mladog sportiste.

U praksi se često događa da djeca koja ranije fizički sazrijevaju dobijaju više prostora, pažnje i prilika, dok se sporiji razvoj njihovih vršnjaka pogrešno tumači kao nedostatak talenta. Takav pristup može dovesti do toga da dijete izgubi vjeru u vlastite mogućnosti mnogo prije nego što je njegov stvarni potencijal uopće mogao doći do izražaja.

Zdrava sportska sredina zato mora ostaviti prostor za individualni razvoj. Ne samo za one koji trenutno prednjače nego i za djecu kojoj je potrebno više vremena, strpljenja i ohrabrenja.

Posebnu vrijednost u tom procesu ima osjećaj pripadnosti grupi. Djeca kroz sport ne razvijaju samo motoričke sposobnosti nego i socijalne vještine. Uče sarađivati, prihvatati različitosti, kontrolisati emocije, nositi se s razočarenjem i preuzimati odgovornost za vlastite postupke.

Za dijete koje se osjeća prihvaćeno među saigračima trening može predstavljati jedan od najljepših dijelova dana. Za dijete koje je izloženo ismijavanju, stalnom poređenju ili isključivanju iz grupe, isti taj trening može postati izvor nelagode.

Zato atmosfera unutar ekipe nije sporedna stvar. Ona je važan dio sportskog razvoja.

Danas, kada se rezultati prate od najmlađih kategorija, a sportski uspjesi sve češće predstavljaju kroz društvene mreže i javna poređenja, dodatno je važno sačuvati realna očekivanja. Djeca nisu mali profesionalci. Njihova motivacija, emocionalna zrelost i sposobnost suočavanja s pritiskom tek se razvijaju.

To ne znači da ih treba štititi od svakog neuspjeha ili odustati od discipline i zahtjevnog rada. Naprotiv, sport je izuzetno vrijedan upravo zato što dijete uči da trud ne donosi uvijek trenutni rezultat, da poraz nije kraj i da napredak zahtijeva strpljenje.

Ali postoji velika razlika između učenja odgovornosti i stvaranja straha od greške.

Dijete treba naučiti prihvatiti poraz, ali ne smije steći osjećaj da je ono samo poraz. Treba naučiti poštovati autoritet, ali istovremeno imati slobodu postavljati pitanja, izražavati emocije i govoriti o onome što ga opterećuje.

Upravo je ta ravnoteža jedan od najzahtjevnijih zadataka svih koji rade s mladim sportistima.

Važno je razumjeti i da uspješan sportski razvoj ne mora nužno završiti profesionalnom karijerom. Veliki broj djece koja danas treniraju neće se jednog dana profesionalno baviti sportom, ali iskustva koja steknu mogu imati značajan utjecaj na njihov kasniji život.

Dijete koje kroz sport razvije samodisciplinu, otpornost na frustraciju, sposobnost saradnje i zdravo samopouzdanje nosit će te osobine i izvan sportskog terena. U školu, buduće profesionalne odnose, porodicu i svakodnevne životne izazove.

Zbog toga bi uspjeh u radu s mladim sportistima trebalo posmatrati mnogo šire od rezultata na takmičenjima.

Naravno da su pobjede važne. One donose zadovoljstvo, potvrđuju uloženi trud i predstavljaju snažan motivacijski faktor. Ali jednako je važno kako do tih pobjeda dolazimo i kakvo iskustvo djeca stiču na tom putu.

Ako dijete tokom sportskog odrastanja razvije osjećaj da vrijedi samo kada pobjeđuje, čak i veliki sportski uspjesi mogu biti praćeni nesigurnošću i stalnim strahom od neuspjeha. Ako, s druge strane, nauči da njegova vrijednost nije određena jednim rezultatom, imat će zdraviju osnovu za suočavanje s izazovima koje sport neminovno donosi.

Na kraju, odgovornost za takav razvoj ne pripada samo treneru ili roditelju. Ona pripada svima koji učestvuju u životu mladog sportiste. Sportskim klubovima, školama, saigračima i široj zajednici.

Ponekad jedna rečenica podrške nakon neuspjeha ima veću vrijednost od deset pohvala nakon pobjede. Ponekad upravo strpljenje odraslih omogući djetetu da ostane u sportu dovoljno dugo da otkrije vlastite sposobnosti.

Kada govorimo o stvaranju budućih sportista, možda bismo se zato češće trebali zapitati kakve ljude odgajamo kroz sport.

Jer medalje, rezultati i sportska priznanja imaju svoje mjesto i svoju vrijednost, ali način na koji se dijete tokom odrastanja nauči odnositi prema sebi i drugima ostaje mnogo duže.

Naš zadatak nije samo pomoći djetetu da postane što bolji sportista. Naš zadatak je stvoriti sredinu u kojoj će, bez obzira na to koliko daleko stigne u sportu, imati priliku izrasti u sigurnu, odgovornu i emocionalno stabilnu osobu.

S poštovanje

Rukometnu klub Bosna Visoko Ekoenergija