Proteklog vikenda u Banja Luci je održano Final 4 takmičenja Kupa Bosne i Hercegovine za rukometaše tokom kojeg su odigrane ukupno 3 utakmice, a na kraju trofej Kupa pripao je domaćinima iz Banja Luke.
Iako su organizaciju ovogodišnje završnice Kupa pratile brojne kontraverze zbog nedostatka transparentnosti u radu Upravnog odbora Rukometnog saveza Bosne i Hercegovine prilikom odabira domaćina završnice, naši sportski prijatelji iz RK Borac su se ipak potrudili da budu dobar domaćin rukometašima iz RK Zrinjski Mostar, RK Konjuh Živinice i RK Bosna Centrotrans Visoko.
U prvoj utakmici dana u subotu, Borac je pred svojim navijačima slavio protiv RK Zrinjski, koji je branio trofej, da bi se u drugom susretu pred praktično praznom dvoranom sreli RK Bosna Centrotrans i RK Konjuh Živinice.
Rukometaši Konjuha nešto bolje su otvorili utakmicu te većim dijelom prvog poluvremena kontrolisali rezultat vodeći po 2 gola razlike, ponajviše zbog većeg broja grešaka u dodavanju kod naših igrača te dobre igre Konjuha sa krilnih pozicija, pa se već u prvom poluvremenu stekao utisak da naši momci imaju još rezerve te da će u drugom poluvremenu biti u prilici da pruže puno više.
Na odmor se otišlo rezultatom 10:10, a naši momci su u drugom poluvremenu čini se istrčali sa još više energije i koncentracije, te uspjeli preokrenuti rezultat i povesti. U tim trenucima nerješiva enigma za rukometaše Konjuha bili su golman Grčo (14 odbrana) te raspoloženi Kapić i Čolo, koji su utakmicu završili sa 9, odnosno 8 postignutih golova, a naši su nakon vodstva od 23:20 prednost čuvali do kraja utakmice i konačnih 30:26.
Ova pobjeda označila je prvi ulazak u finale Kup takmičenja još od sezone 2000/2001, kada su naši momci osvojili Kup, pa je tako zakazan duel sa najtrofejnijim rukometnim klubom u Bosni i Hercegovini, uz podsjećanje na 1982. godinu kada su naši rukometaši uspjeli savladati Borac te osvojiti Kup SR Bosne i Hercegovine.
Iako su se u finalu sastale dvije ekipe sa velikom rukometnom tradicijom i mnoštvom izuzetno zanimljivih utakmica kroz historiju, ovaj duel na žalost nije privukao veliki broj gledalaca u dvoranu Borik, pa je finale posmatralo svega oko 1000 gledalaca, međutim ipak istinskih rukometnih zaljubljenika koji su korektnim navijanjem podržavali svoje rukometaše, a na kraju utakmice aplauzom nagradili obje ekipe.
Rukometaši Borca su bolje otvorili utakmicu te poveli sa 2:0, a prvi gol za naš tim postigao je Omanović u 4. minuti iz sedmerca. Borac je prvi u 9. minuti imao priliku da ode na “plus 3”, da bi u 13. minuti to i uspjeli te poveli sa 6:3. U nastavku utakmice, naši momci su zaigrali bolje u odbrani te su sa dva brza gola već minutu poslije uspjeli smanjiti zaostatak na samo jedan gol razlike, a golom Omanovića u 15. minuti došli smo do prvog izjednačenja 6:6.
Naši momci su, bez ikakve sumnje, od 14. minute bili bolja ekipa na terenu, preuzeli su vodstvo te u par navrata do kraja poluvremena imali priliku da odemo na “plus 2”, no još jednu dobru partiju nakon polufinala nagovijestio je golman Borca Bojan Ljubušić, koji je svojim odbranama Borac održao u igri, pa se na poluvrijeme otišlo rezultatom 9:9.
Kao što smo viđali više puta ove sezone, naši rukometaši su još jednom dobro otvorili drugo poluvrijeme te bez obzira na igrača manje početkom drugog poluvremena, u 39. minuti golom Burića došli do prednosti od 14:12, da bi već u slijedećem napadu imali mogućnost za velikih “plus 3” u situaciji sa igračem više.
Ispostavit će se kako se utakmica u Boriku “lomila” između 41. i 47. minute pa su naši umjesto povećanja svoje prednosti, uz par grešaka, interesantnih sudijskih odluka i sjajnih odbrana već spomenutog golmana Ljubušića, primili 5 golova bez adekvatnog odgovora, čime je Borac jasno preuzeo inicijativu. U tom periodu se posebno osjetio nedostatak golova Faruka Čole, na kojeg su, očekivano, igrači Borca u odbrani obratili posebnu pažnju.
Do kraja utakmice naši su imali još par šansi da završnicu utakmice učine zanimljivom i dođu na samo gol zaostatka, no glavna prepreka uz pad koncentracije ponovo je bio Ljubušić, dok je s druge strane veliko rukomotno umijeće i iskustvo ponovo pokazao 41-godišnji Dejan Unčanin koji je sa sedmerca i drugih pozicija pogađao kada je bilo najpotrebnije.
Borac je na kraju sasvim zasluženo slavio rezultatom 22:19 za još jedan trofej u svojim vitrinama, a naši igrači dobili su utješne medalje, svjesni da su bili veoma blizu osvajanja Kupa.
Po završetku utakmice, za najboljeg golmana Final 4 takmičenja očekivano je proglašen Bojan Ljubušić, najbolji strijelac je Dejan Unčanin, dok je za najboljeg igrača proglašen naš kapiten Adnan Harmandić.
U proteklom periodu puno toga je rečeno o radu Rukometnog saveza, organizaciji takmičenja i kvalitetu suđenja, pa se nadamo da će period pred početak nove sezone biti iskorišten za dublju analizu navedenog uz adekvatne korake koji bi vodili ka ozdravljenju rukometa u Bosni i Hercegovini.
Izgubiti u finalu na kraju sezone je uvijek teško, posebno u utakmici gdje se pokazao određeni kvalitet te gdje se ukazala prilika za pobjedom, no kako iz svakog, tako i ovog poraza, neophodno je izvući određene pouke za budućnost.
Za ekipu koja se ove sezone vratila u Premijer ligu osvajanje 6. mjesta u izrazito izjednačenom prvenstvu te ulazak u finale Kupa nije loš rezultat, posebno ako u obzir uzmu rezultati iz proteklih godina. Igrači i stručni štab na čelu sa trenerima Sirčom i Hadžićem, bez obzira na određene turbulencije tokom sezone, iza sebe ipak imaju uspješnu sezonu te su svojim igrama uz podršku Upravnog odbora vratili publiku i navijače u dvorane ne samo u Visokom, nego u svim gradovima gdje su igrali, što je bez ikakve sumnje najveća pobjeda ove sezone.
Iako slijedi ljetna pauza, u gradu rukometa za RK Bosna Centrotrans prave pauze nema te će Upravni odbor na čelu sa predsjednikom Adnanom Delićem uz podršku svih partnera, članova i simpatizera kluba ponovo učiniti sve što je moguće kako bi se svi okupili oko zajedničkog projekta, dodatno poboljšali uslove za rad omladinskih selekcija te u narednu sezonu ušli na zdravim osnovama, odnosno napravili dodatni iskorak u rezultatskom i organizacijskom smislu. Vrata kluba su svim pojedincima i kolektivima koji vole rukomet i žele podržati ovu priču na bilo koji način uvijek širom otvorena. Bosna se vraća!
