Visoko je danas ostalo bez jedne od svojih najvećih rukometnih legendi. U 66.godini života je u Kantonalnoj bolnici u Zenici preminuo Kemal Vražić – Ibe. Kada se spomene njegovo ime, prva asocijacija je rukomet koji je jednako dobro igrao, kao što ga je i volio. Volio je i svoje Visoko, čaršiju i mahalu, što je uvijek s ponosom isticao.
Čika Ibe, kako su ga mlađi od milja zvali, je u najkraćem bio jedinstven i neponovljiv i kao takvog smo ga voljeli.
Rođen 27. septembra 1946. u Visokom. Kao svestrani sportista ponikao u visočkom Društvu za tjelesno vaspitanje „Partizan“ gdje su mnogi mladi momci njegove generacije otkrivali i usavršavali svoj sportski talenat.
Za Ibeta se može reći da je bio dobar gimnastičar, kuglaš, odbojkaš, stolni teniser, kao dječak i mladić igrao je čak i tenis, ali ostaće kao izuzetno talentovan nogometni golman bez karijere, jer je prešao kao sedamnaestogodišnjak u rukometaše gdje je doživio i najveće uspjehe.
Rukometne biserne godine u Visokom, 1963., 1964. otrgnule su Ibeta od drugih sportova i on na visočkom rukometnom asfaltu počinje svoju bogatu karijeru. Sa rukometašima putuje na turneje u Zapadnoj Njemačkoj i Poljskoj, a u prvoligaškim šampionatima Jugoslavije učvršćava se na svom omiljenom mjestu ljevokrilnog napadača. Onako visok, postaje preteča modrnog krilnog igrača u rukometu – sportu koji će nakon nekoliko godina doživjeti i olimpijski status.
U dresu svoje visočke Bosne dobija poziv u A selekciju reprezentacije Jugoslavije za koju debituje na Kupu Karpata u Rumuniji, novembra 1970. godine. Još ranije, 1967. g. svoje rukometne vještine dokazuje u Mađarskoj igrajući i za B selekciju Jugoslavije, te kasnije i seniorsku ekipu selekcije Bosne i Hercegovine.
1972. godine prelazi u Zenicu, a poslije toga sportski put ga je odveo kao internacionalca, što je u to vrijeme bila i rijetkost, u Švicarsku , a kasnije u Austriju i Njemačku. Nastupao je i za travnički Borac.
Svoju igračku karijeru završava 1978. povratkom u matični klub u Visokom. Od tada počinje Ibetov angažman kao rukometnog radnika. Postaje angažovan i u Zenici, a potom u Visokom . Bio je dugogodišnji član Upravnih odbora RK Bosna. Počastvovan je i time što je bio i prvi direktor reprezentacije Bosne i Hercegovine nakon rata u BiH.
Igrajući za visočku Bosnu stekao je status vrhunskog sportiste Jugoslaviije. Godine 2000. dobio je od Opštinskog saveza za fizičku kulturu Visoko Priznanje za životno djelo u sportu, a Rukometni savez Jugoslavije, bivši i sadašnji Rukometni savezi BiH , Sportski savez Zeničko – dobojskog kantona dodijelili su mu niz priznanja: Zlatnu plaketu Rukometnog saveza Jugoslavije, Zlatnu plaketu RS BiH; 12. marta 2011. dobija Priznanje Rukometnog saveza BiH za doprinos u rukometu.
Nagrada za životno djelo u Zeničko dobojskom kantonu sa početka ove godine posljednje je priznanje ovom čovjeku – sportisti prije svega.
Preminuo je 12. juna 2012. godine u zeničkoj bolnici.
Komemorativna sjednica održat će se u četvrtak, 14. juna 2012. u Velikoj sali Općine visoko.
Dženaza će se obaviti u Visokom na Gradskom groblju, u četvrtak, 14. juna 2012. nakon ikindije namaza.
RUKOMETNI KLUB „BOSNA-VETERANI“ VISOKO Visoko, 12.6.2012.
{fcomment}
